Koraci

Dijete usađuje korake
u put prema ispečenom horizontu.
Ono ima kosu boje olujne noći,
u kojoj se sakrila posljednja sestrina suza.

Mati, zar ne čuješ samoću što niče iz pijeska,
ne vidiš li sjenke što me u ponoć pokrivaju nesanicom?

Moje su misli satkane od ispucale breze
ispred porodične grobnice,
ja ih, mati, cijepam u komadiće platna
i njime brišem mrlje od kiše
na očevom imenu.
Mati, ja zalijevam korake čudnom vodom iz zjenice oka.
Oni niču iz ubijenog tla
i vode me prema tvom krilu,
tamo daleko
u naše dvorište,
gdje voda iz bunara još uvijek ima okus
mirnog svitanja.

Jastuk

Padalo je žito
i djeca,
tamo gdje se oblaci
ne miču iznad umrlih polja.

Samo je jedno godišnje doba
zarobilo
spomenike i sutone,
vojnička truba odavno leži
na dnu škrinje
sa čizmom i krstom,
a nečija mati
još i danas čeka
i veze ljiljane
na požutjeli sinovljev
jastuk.

Cvijet

Sjećao se
skokova dželata po rebrima:
cijepali su tišinu u koju je zavio dušu
po ulasku u ovaj zvjerinjak.
Rekao je da ništa tako ne boli
kao odsjaj umirućeg oka
u cokuli.

Kuća iz koje su ga iznijeli
još uvijek je zarasla u jauk,
izdisaj i poneki mak,
a on mi i to kaza
kako nema cvijeta na ovome svijetu
koji će mirisom otjerati
šutnju
iz doline ukletih.

Majski nocturno

U zoru se uplela sjena ulice,
a po njoj tepih
od godišnjih doba.
Svi decembri su mirisali
na kolač od jabuke,
svi aprili na kiše bez oblaka.
Julska sunca ljubila su most i mlin,
oktobri vezli bakrene ruže po krovovima,
samo je maj silovao sjećanja,
nocturnom za ubijeni grad.

Braća po mlijeku

Na tuđoj je ruži gladan visio
kad Rođena ostade bez prvog mlijeka.
U usta se merhamet slijevao,
sladak k'o miris života.

Braća po mlijeku,
od iste kaplje odrasla.

Kad dođe vrijeme jauka
presahnuše i mater i Rođena.
Ne mari metak s druge strane rova
za kolostrum.

Vihor

Još uvijek mogu čuti
vihor ispod prozora.
Odranja komad stiha
i šalje ga prema neznanim obalama.

Gdje li će se duša nasukati ovaj put?

Sve mećave su stale u ponor zjenice,
sve sudbine u žulj na dlanu.
Dunja na ormaru miriše na bratov šal.

Odraz tuđeg lika vrijeđa
s druge strane ogledala.
Previše inja se rasulo po kosi
da bih još uvijek mogla lagati sebe
kako će lastavice ponovo sviti gnijezdo
ispod krova ubijene kuće.

CIPELE (Ciklus “Iz dnevnika ratne udovice”)

Pljusak je tukao sanduk.
Ne znam zašto, ali upravo se sjetih
porculanskih figura djevojaka
s kišobranima, onih što si mi ih donio
sa još jednog pohoda na neprijateljske igračke.

Lica oko mene
dobila su boju gline iz jame
u kojoj će ti tijelo biti hrana za travu
što je cokulom nisi stigao zgaziti.
Zvuci narikače stapaju se sa zahrđalom trubom.
Oduvijek mi je bilo smiješno
naručeno plakati,
pokušavam suzdržati kikot.

Sve je prljavo, zemlja smrdi na raskopan mrak,
u pozadini se djeca smiju krezubom djedi
što jedva nosi ordenje
na šinjelu iz prošlog rata,
a ja ne prestajem razmišljati o tome
da će mi kiša uništiti crne cipele –
još jedan poklon od tebe.

Pljusak je tukao sanduk,
a na vijestima su rekli da će biti
sunčan dan.

Sonata za julsko cvijeće

U daljini se čuje zvuk harmonike.
Neko svira sonatu za julsko cvijeće,
a šamije mirišu na kiše
u trepavici skamenjenog oka.
Livade, po kojima su koračale
njihove premile stope,
ubijene su čizmom boje mraka,
pa ipak svako jutro osvanu okupane
svjetlom besmrtnih duša.

Mir se prelio preko umornog neba,
više se ne čuje harmonika.
Šamija odleprša prema sinu
i u suton mu otplaka
još jednu sonatu za julsko cvijeće.

Odlazak lutaka

Susjed je obećao čuvati prag,
lutke i servis za čaj,
a kofer se punio pređenim koracima
i zvucima zvona sa srušene crkve.
Karanfile nikada nije voljela
zvala ih je grobljanskim cvijećem.
Odbila je buket
od bivšeg školskog u uniformi.

Granice su se nizale
kao đerdan od neizrecive boli
brišući joj iz očiju nevinost ulice
što je uvijek mirisala na svježe kifle,
nepoznate ceste ubijale korake
namijenjene keju sa bagremima.

Susjed je obećao.
Čuvati.

Nekoliko mjeseci kasnije
na adresu pansiona za muhadžire
stigao je paket: komad praga
i jedna jedina
osjedjela
lutka.

(posvećeno svim izbjeglicama svijeta)