Sloboda je mirisala na
Akšam i šerbet,
Rijeke nade tekle
Avlijama srca.
Jasmin je prkosno cvjetao,
Ezan… očenaš… iznad krova plovio.
Voljeni grade,
Od ljubavi si mlad ostao.
Smrt je danas plesala
pod oštricom skalpela
kao nekada ona i ti
na svadbi zajedničkog vam prijatelja.
Pričao si mi o njoj:
da je imala lijepe oči,
mirisnu kosu i pogrešno ime,
i da ti se ponekad, dok šetaš gradom,
neki tuđi pramen zaplete između sjećanja
na nju i onemoćalu istinu.
Rekao si da znaš gdje je ona danas
i da nemam razloga za ljutnju.
Nisi bio u pravu.
Mračna i teška je moja ljubomora,
kao jama
u kojoj Adna još čeka
na prvi zahvat rovokopača.
Osušila se
crvenosmeđa mrlja
između dva dugmeta.
Rekao si da krv blijedi
pomoću soli i sirćeta.
Bio si u pravu,
mrlja je nestala.
Sa košulje.
Kad je mama oko ponoći
sa tepiha skupljala krhotine stakla
i prste moje lijeve ruke,
ti si, neznani čiko s druge strane rijeke,
svojoj kćerkici govorio
da su bljeskovi nad nebom grada
tek zvijezde padalice
što u letu uvijek zvižde
prije nego umru
u ruci drugog djeteta.
Lišće oktobra
dobilo je boju medaljona
kojeg si mi donio
s pohoda na nježne vratne žile.
Sad, kad si nepovratno otišao
u utrobu Lucifera,
često sanjam jesen:
iz prokisle zemlje niču vratovi
s ogrlicama od žice,
i duše
optočene neoprostom.
Pri odlasku, otac je rekao:
-Parče neba u džep mora stati,
a ja sam pomislio kako upravo pada kiša
i da nije vrijeme
za seljakanje sivila.
Krovovi bezbrižnosti
zgnječeni su dlanom koji nema crtu života,
zato je mati prerano odlepršala
u krošnju badema ispred džamije.
-Parče neba u džep mora stati!,
mahnito je ponavljao otac,
dižući ruke prema beskrajnoj livadi
na kojoj smo ostavili korpe
pune mirnih praskozorja.
Vikao je, plakao je dobri čovjek
puneći džepove domovinom,
a ja sam u oku sakrio
i u njemu ponio
mali nježni
bademov cvijet.
Bosna se voli suncem u didinom oku,
šamijom što na meleke miriše.
Bosna se voli oporim uzdahom,
drvenom kašikom za cicvaru
i nanulama, u amanet ostavljenim.
Bosna se voli motikom, plugom i žitom,
znojem i napuklim žuljem.
I kruhom se voli Bosna, onim što ga mati
na mušemi s jorgovanima umijesi.
Bosna se voli prljavštinom na licu rudara,
čistim jastukom iz ormara.
Bosna se voli hukom rijeka, gazelom o ženi,
bosančicom na vječitom stećku.
Bosna se voli ponosom na čelu, dertom u njedrima,
sevdahom u krvi .
Bosna se voli bijelinom minareta i spokojem ikone.
Bosna se voli tišinom mermera u polju,
prepuklim plačem za iščupanom dušom.
Bosna se voli molitvom za sina
i suzom što mu na mezaru
hrani ljiljan.
Neželjeno, očekivano,
sve mi je donio sa još jednog
službenog puta u predjele
u kojima dimnjake nije ostavljao žive.
Umoran sam – rekao je
skidajući potkošulju punu znoja
i tuđih jauka.
Umoran sam – ponovio je
dok mu je oko preplavila glad
za samilošću i praznina
pred posljednji krug.
Ruskom ruletu nije bio vičan.
Nije stigao ni okusiti kolač.
Nema meni pjesme dok ne čujem sevdah
nit’ mirisa ljepšeg od đul-bašče rosne,
blistavije nisu zvijezde vedre noći
kao što su ljudi moje drage Bosne.
Ništa slađe nije od pogače prhke
što je dade zemlja surova i posna,
roditi se neće čovjek veće duše
kao što ga rodi majčica mi Bosna.
Zato nemoj mržnjom da joj prljaš staze,
mostove i šume, gore mirisne!
Nikad više krvnik neće mutit’ rijeke
rodnog kraja moga, inat-zemlje Bosne.
Nespokoj 
Nedavni komentari