Sjećao se
skokova dželata po rebrima:
cijepali su tišinu u koju je zavio dušu
po ulasku u ovaj zvjerinjak.
Rekao je da ništa tako ne boli
kao odsjaj umirućeg oka
u cokuli.

Kuća iz koje su ga iznijeli
još uvijek je zarasla u jauk,
izdisaj i poneki mak,
a on mi i to kaza
kako nema cvijeta na ovome svijetu
koji će mirisom otjerati
šutnju
iz doline ukletih.