San, neoprostom optočen (Ciklus “Iz dnevnika ratne udovice”)

Lišće oktobra
dobilo je boju medaljona
kojeg si mi donio
s pohoda na nježne vratne žile.
Sad, kad si nepovratno otišao
u utrobu Lucifera,
često sanjam jesen:
iz prokisle zemlje niču vratovi
s ogrlicama od žice,
i duše
optočene neoprostom.

Parče neba u džep mora stati

Pri odlasku, otac je rekao:
-Parče neba u džep mora stati,
a ja sam pomislio kako upravo pada kiša
i da nije vrijeme
za seljakanje sivila.
Krovovi bezbrižnosti
zgnječeni su dlanom koji nema crtu života,
zato je mati prerano odlepršala
u krošnju badema ispred džamije.

-Parče neba u džep mora stati!,
mahnito je ponavljao otac,
dižući ruke prema beskrajnoj livadi
na kojoj smo ostavili korpe
pune mirnih praskozorja.
Vikao je, plakao je dobri čovjek
puneći džepove domovinom,
a ja sam u oku sakrio
i u njemu ponio
mali nježni
bademov cvijet.

Kako se voli Bosna

Bosna se voli suncem u didinom oku,
šamijom što na meleke miriše.
Bosna se voli oporim uzdahom,
drvenom kašikom za cicvaru
i nanulama, u amanet ostavljenim.

Bosna se voli motikom, plugom i žitom,
znojem i napuklim žuljem.
I kruhom se voli Bosna, onim što ga mati
na mušemi s jorgovanima umijesi.
Bosna se voli prljavštinom na licu rudara,
čistim jastukom iz ormara.

Bosna se voli hukom rijeka, gazelom o ženi,
bosančicom na vječitom stećku.
Bosna se voli ponosom na čelu, dertom u njedrima,
sevdahom u krvi .
Bosna se voli bijelinom minareta i spokojem ikone.

Bosna se voli tišinom mermera u polju,
prepuklim plačem za iščupanom dušom.
Bosna se voli molitvom za sina
i suzom što mu na mezaru
hrani ljiljan.

Iz dnevnika ratne udovice

Neželjeno, očekivano,
sve mi je donio sa još jednog
službenog puta u predjele
u kojima dimnjake nije ostavljao žive.

Umoran sam – rekao je
skidajući potkošulju punu znoja
i tuđih jauka.
Umoran sam – ponovio je
dok mu je oko preplavila glad
za samilošću i praznina
pred posljednji krug.

Ruskom ruletu nije bio vičan.
Nije stigao ni okusiti kolač.

Putniku

Nema meni pjesme dok ne čujem sevdah
nit’ mirisa ljepšeg od đul-bašče rosne,
blistavije nisu zvijezde vedre noći
kao što su ljudi moje drage Bosne.

Ništa slađe nije od pogače prhke
što je dade zemlja surova i posna,
roditi se neće čovjek veće duše
kao što ga rodi majčica mi Bosna.

Zato nemoj mržnjom da joj prljaš staze,
mostove i šume, gore mirisne!
Nikad više krvnik neće mutit’ rijeke
rodnog kraja moga, inat-zemlje Bosne.

Jelek

Onaj jelek, mati,
što si mi ga davno za kijameta oplela
još se nije raspao.
Pahulje i jeleni trče po prsima,
a trava šatirana
(nestalo ti zelene vune).
Samo mi jedno žao, mati:
od gline i zemlje
sav je izblijedio.
Ali, neka… neka su jeleni živi.