Dijete usađuje korake
u put prema ispečenom horizontu.
Ono ima kosu boje olujne noći,
u kojoj se sakrila posljednja sestrina suza.

Mati, zar ne čuješ samoću što niče iz pijeska,
ne vidiš li sjenke što me u ponoć pokrivaju nesanicom?

Moje su misli satkane od ispucale breze
ispred porodične grobnice,
ja ih, mati, cijepam u komadiće platna
i njime brišem mrlje od kiše
na očevom imenu.
Mati, ja zalijevam korake čudnom vodom iz zjenice oka.
Oni niču iz ubijenog tla
i vode me prema tvom krilu,
tamo daleko
u naše dvorište,
gdje voda iz bunara još uvijek ima okus
mirnog svitanja.