Jastuk

Padalo je žito
i djeca,
tamo gdje se oblaci
ne miču iznad umrlih polja.

Samo je jedno godišnje doba
zarobilo
spomenike i sutone,
vojnička truba odavno leži
na dnu škrinje
sa čizmom i krstom,
a nečija mati
još i danas čeka
i veze ljiljane
na požutjeli sinovljev
jastuk.

Cvijet

Sjećao se
skokova dželata po rebrima:
cijepali su tišinu u koju je zavio dušu
po ulasku u ovaj zvjerinjak.
Rekao je da ništa tako ne boli
kao odsjaj umirućeg oka
u cokuli.

Kuća iz koje su ga iznijeli
još uvijek je zarasla u jauk,
izdisaj i poneki mak,
a on mi i to kaza
kako nema cvijeta na ovome svijetu
koji će mirisom otjerati
šutnju
iz doline ukletih.