I da ti ne bude kao meni

Naš grad je ugasio
ulične svjetiljke mjeseca,
dozvolio tami da uđe u kamene krstove
i haljine koljačkih udovica,
a ti me pitaš, druže iz prve klupe do vrata, kako živim?!

Vidiš, u ono vrijeme
(kad je vrhunac sreće bila trojka iz matematike
a ne pronalazak butne kosti brata),
nismo znali dijeliti se
na muhadžire i hodočasnike zla,
znali smo samo kako se dijele olovka i užina,
dvoglasno pjeva “Crvena jabuka” i
složno bježi s časova fizike.
Danas, ti si privid ljudskosti, zarobljene ćutanjem,
ja, gost u gradu bezdušja.

Kako živim?
Živim imitaciju spokoja,
fatamorganu dosanjanog.

Svako jutro umijem lice suzama za ulicom
što miriše na nenin čaj od lipe,
svako veče se sjetim i tebe,
druže iz prve klupe do vrata i
pomolim se da ti, i pored svega,
nikada ne bude
kao meni.

Pohod prognane pjesme

Prognana pjesma pohodi
Polja prošlosti,
Predano pjevajući
Potomcima
Prekinutog prijedorskog
Proljeća.
Prkos plete prezir
Prokletima,
Puštajući pticu Ponosa
Prema plavetnilu
Pravednog.

EHO III

Odleprša kletva
Među pijane
Avete mraka.
Rastvori se nebo u
Srcu od leda.
Kamena duga iznad
Avlije prokletih.