U daljini se čuje zvuk harmonike.
Neko svira sonatu za julsko cvijeće,
a šamije mirišu na kiše
u trepavici skamenjenog oka.
Livade, po kojima su koračale
njihove premile stope,
ubijene su čizmom boje mraka,
pa ipak svako jutro osvanu okupane
svjetlom besmrtnih duša.

Mir se prelio preko umornog neba,
više se ne čuje harmonika.
Šamija odleprša prema sinu
i u suton mu otplaka
još jednu sonatu za julsko cvijeće.